Deo zbornika Uvod u programiranje kroz C

Preprocesorske naredbe u jeziku C

Email Twitter LinkedIn Facebook Google

Prije prevodenja izvornog koda u izvršni izvršavaju se preprocesorske naredbe. Svaka linija izvornog koda koja započinje znakom # predstavlja jednu preporocesorsku naredbu. Njih izvršava zaseban dio prevodioca koji se naziva preprocesor, i koji prije samog procesa prevodenja na osnovu preprocesorskih naredbi mijenja izvorni kôd.

Opći oblik preprocesorskih naredbi je:

#naredba parametri

i one nisu sastavni dio jezika C te ne podliježu sintaksi jezika. Svaka preprocesorska naredba završava krajem linije (a ne znakom točka-zarez). Neke od preprocesorskih naredbi su:

#include #define #undef #if #ifdef #ifndef #elif #else

Naredba #include

Naredba #include može se pojaviti u dva oblika:

#include "ime_datoteke"

ili

#include <ime_datoteke>

U oba slučaja preprocesor će obrisati liniju s #include naredbom i uključiti sadržaj uključene datoteke u izvorni kôd, na mjestu #include naredbe. Ako je ime datoteke navedeno unutar navodnika, onda preprocesor datoteku traži u direktoriju u kojem se program nalazi. Ime datoteke navedeno izmedu oštrih zagrada signalizira da se radi o sistemskoj datoteci (npr. stdio.h), pa će je preprocesor tražiti na mjestu odredenom operacijskim sustavom. Pod Unix-om to je najčešće direktorij /usr/include a postoji i mogućnost da se prevodiocu da instrukcija (-I) da te datoteke traži u unaprijed zadanom direktoriju.

Datoteke zaglavlja se najčešće koriste za uključivanje sljedećih veličina:

  • Simboličkih konstanti — u stdio.h tako imamo EOF, NULL itd.
  • Makro funkcija — na primjer getchar() koji je obično definiran kao getc(stdin) gdje je getc() makro funkcija.
  • Deklaracije funkcija — u string.h je deklariran niz funkcija za rad sa stringovima.
  • Deklaracije struktura — u stdio.h se definira struktura FILE.
  • Definicije tipova — na primjer size_t, time_t, itd.

Datoteka uključena u izvorni kôd pomoću #include naredbe može i sama sadržavati #include naredbe.

Naredba #define

Njena je forma sljedeća:

#define ime tekst_zamjene

Preprocesor će od mjesta na kome se #define naredba nalazi do kraja datoteke svako pojavljivanje imena ime zamijeniti s tekstom tekst zamjene. Do zamjene neće doći unutar struna, tj. unutar dvostrukih navodnika.

Tako će na primjer dio izvornog kôda:

#define PI 3.14
/* neki kod izmedju */
x=2*r*PI;

prije prevodenja biti zamijenjen s

x=2*r*3.14;

no u naredbi printf("PI"); do zamjene ne bi došlo. Svako ime definirano u nekoj #define naredbi nazivamo makro.

Naredba #define može se koristiti i bez teksta zamjene kao:

#define ime

Nakon te naredbe ime je definirano, što se može ispitivati pomoću #if naredbe. Ako je neko ime definirano pomoću #define, definicija se može poništiti pomoću naredbe #undef.

Izvor: M. Jurak, Programski jezik C, predavanja 2003/04.